Nađa Demirović , Amila Pajević, Amila Štukan i Anđela Bulić
Srebreni grad
Mjesto u kojem je pronađeno srebro i mnoga vrijedna blaga s ponosom je nosilo ime plemenitog metala od kojeg se pravi najljepši nakit. Danas, na spomen imena grada srebra pomislim na prazninu, bol, nemilosrdnost, tugu i najmračniji trenutak u historiji čovječanstva. Srebrenica je sada grad tišine.
Već 30 godina živimo bez ljudi kojima je život oduzet na najbrutalniji način, a da ništa nisu skrivili, živimo svjesni da takvi okrutni ljudi postoje. U Srebrenici nisu ubijeni samo ljudi, ubijena je pravda, djetinjstvo i snovi koji se nikad nisu uspjeli ostvariti. Srebrenica je rana koja ne zarasta jer je u njoj zakopana čitava jedna mladost. Prolazeći pored mezara u Potočarima osjetila sam žal, ali i nemir i ljutnju jer je neko dozvolio da se ubiju nevini ljudi. Vidjela sam imena dječaka koji su poginuli u godinama mojih vršnjaka. Zar čovjek može biti tako okrutan? Pomislila sam kako bi bilo da ja odrastam bez oca ili brata koji su ubijeni zbog nečijeg bijesa ili hira.
Majke Srebrenice i danas traže kosti svoje djece dok im u srcima vječno odzvanja posljednji pogled i zagrljaj. One su heroji, primjer snage i junaštva. Majkama, nama Bošnjacima i Bošnjakinjama, svaki 11. juli nije samo Dan sjećanja, to je dan kada srce ponovo zadrhti, kao da se upravo sada sve događa.
Tišina Potočara je jača od svakog krika jer govori o boli koja ne prolazi. Bijeli nišani stoje kao svjedoci zla koje je nadjačalo čovječanstvo. To nisu samo brojevi, to su imena, lica, osmijesi koji su nestali pod teretom mržnje. O ovom zlu dovoljno govori činjenica da je najmlađa žrtva genocida novorođena beba. Šta je to malo stvorenje moglo skriviti monstrumima? Kako objasniti djetetu da mu se otac nije vratio jer je nosio krivo ime? Kako vjerovati u ljude, pravdu i mir?
Srebrenica je mjesto gdje je pravda zakasnila, a bol nikada nije otišla. Ona nas uči koliko duboko u zemlju može propasti čovječanstvo kada se zaboravi na ljubav, saosjećanje i razum. Tu je ugušena vjera u bolje sutra. U dolini gdje je nekada odjekivao dječiji smijeh, ostala je samo tišina koju ni vrijeme ne uspijeva da utiša.
Hiljade duša odvedene su bez razloga, a njihovi glasovi zauvijek su utihnuli u šumi gdje su mislili da će se vratiti u zagrljaj svojim najmilijima. Majke su ukopavale djecu nadajući se da će makar jedna kost reći: Evo me, majko! Nema veće boli od one kad ne znaš gdje ti je dijete, ali znaš da ga nema. Te iste majke, koje su ukopale djecu bez da su ih posljednji put poljubile, danas uče svijet šta znači ne odustati. One nas iz dana u dan podsjećaju da u njihovoj boli nema mržnje, samo tuga i tiha molitva da se zlo više nikada ne ponovi.
Srebrenica danas plače tiho kroz vjetrove što šapuću imena onih koji se nikada nisu vratili. Srebreni grad nije priča iz prošlosti, to je rana koja stalno krvari, to su snovi koji nikada nisu stigli da se ostvare i priče koje nikada nisu stigle biti ispričane.
Nađa Demirović, VIII c
Konkurs za najbolje literarne radove Bošnjačke zajednice kulture
Srebreni grad
Srebrenica je oduvijek poznata po nalazištima metala. U tom gradu su živjeli ljudi različitih nacija i vjera. Gradom se uvijek širila toplota koju je činila ljudska dobrota.
Bližilo se ljeto 1995. godine. Svi su mislili da će doći i proći kao i svako prethodno ljeto. Na prag je došao mjesec juli. Narod je otvorio svoja vrata i pustio ga u grad. Nisu znali da to ljeto ovaj put donosi smrt. Ali ne bilo kakvu smrt, nego onu bolnu, tamnu i gorku. Zašto baš nama? Nikome nikada nismo uradili ništa loše. Ali njima, bezdušnicima, to nije bilo važno. Jedino je bilo bitno da dođu, ukradu, zarobe, premlate i ubiju. Nisu birali koga ubijaju - dede, nene, mlađe, starije, majku, oca, dijete, novorođenče. Bili su tako okrutni da su ih čak tjerali da gledaju kako ubijaju njihove najmilije na najgore moguće načine.
Kada su mislili da su ih sve pobili, otišli su. Ostavili su leševe nedužnih Bošnjaka.
Od tada, svakog jula obilježavamo genocid koji su nad Bošnjacima počinili ljudi bez duše i milosti.
Amila Pajević, VII c
Konkurs za najbolje literarne radove Bošnjačke zajednice kulture
Srebreni grad
Nekada davno, među brdima istočne Bosne, postojao je grad koji je mirisao na lipu, a zvučao kao pjesma rijeke Drine. Zvali su ga Srebrenica – grad srebra, rudara, dječije graje i komšijskih pozdrava. Bio je to običan grad s neobičnim imenom, mjesto gdje su se ljudi radovali proljeću i slavili život. A onda je došlo ljeto koje je zamrznulo radost ovoga grada.
Juli 1995. nije donio toplotu sunca, već hladnoću ljudske mržnje. Srebrenica je tada prestala da bude samo grad – postala je rana, bol, mjesto tišine i jecaja. U samo nekoliko dana, više od osam hiljada ljudi nestalo je iz svojih domova, života, iz svojih snova.
Zločin koji je počinjen nije samo ubistvo tijela, nego pokušaj ubistva jedne zajednice, identiteta, nade. Ljudi su bježali, većina ih je krenula ka bazi u Potočarima. Hiljade žena, djece, staraca nagrnulo je u mali prostor moleći za spas. Ulice koje su nekada bile ispunjene koracima, sada su bile puste. Škole su utihnule, prodavnice su se zatvorile, a pogledi su se okrenuli ka nebu tražeći odgovore. U sramotnoj tišini, Srebrenica je pala, a i ljudskost s njom.
Srebreni grad više nikada neće biti isti, ali u njegovoj tišini raste nova nada koja se pouzda u snagu sjećanja, snagu istine i snagu pravde.
Amila Štukan, VII c
Konkurs za najbolje literarne radove Bošnjačke zajednice kulture
Srebreni grad
|
(Iz perspektive Hrvata)
Nisam rođen ovdje, ni tvoj nisam sin ali tvoja rana - i moja je bol. U Srebrenici je pala ljudskost, u tišini niče opomena.
Trideset godina, a tuga ista, nišani bijeli pričaju bez glasa. Majke bez djece, pogledi bez sjaja suze im teku i mojim obrazima.
Brate, Bošnjače, ruku ti pružam, u tvojoj boli i moja se javlja. Jer kad strada čovjek zbog imena svog, to je poraz nas sviju.
Srebreni grade, ti nisi prošlost, već glas savjesti što nikad ne spava! U tebi leži i nada i opomena: da Mir se čuva i Istina traje. |
Srebreni grade, u dolini tišine, tvoje rane govore više od riječi. Trideset ljeta prošlo je od boli, ali svaka godina i dalje me boli.
Bijeli nišani - red vojnika, svjedoci su tuge, ali i dostojanstva. U svakom kamenu - ime, ne broj, priča o ljubavi, o gubitku bratstva.
Majke te pamte kroz oči bez sjaja, u njihovoj šutnji hiljade krikova. Oni što nisu dočekali zoru, žive u tišini bosanskih brda.
Nisi pao, nisi zaboravljen, iako si vidio najgore u čovjeku. Tvoje ime sada znači: Opomena, Istina, Nada Za budućnost neku!
Učimo djecu da pamte tišinu što iz Srebrenice do nas još stiže. Da ne bude mržnje, da ne bude rata, da nikad više zlo ne pobijedi bližnje. Srebreni grade, ti si svjetionik u noći što pamti gdje je čovjek stao. U tebi spava i tuga i nada da će iz tvoje boli nicati pravo! |
Anđela Bulić, VII d
Konkurs za najbolje literarne radove Bošnjačke zajednice kulture
